Nedostatak pažnje kao bolest: Zaigrani ili ADHD?

Povijest ADHD-a seže u 1902. kada je sir George F. Still uočio problem kod djece koja su bila hiperaktivna, impulzivna i nepažljiva. Opisao je ponašanje te djece kao abnormalno i zaključio da se prije radi o organskom problemu nego o vlastitoj volji.

Drugi su stručnjaci kasnije poduprli Stillovu teoriju, samo se naziv stanja kroz godine mijenjao. U dijagnostičkom priručniku Američke psihijatrijske udruge (DSM-III) ime je konačno potvrđeno kao ADHD – odnosno poremećaj pažnje i hiperaktivni poremećaj, da bi se u izdanju IV DSM-a ime opet promijenilo u deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj koji se koristi i danas.

Za dijagnozu ADHD-a potrebno je šest simptoma nepažnje ili barem šest simptoma hiperaktivnosti i impulzivnosti. Bitno je da:

  • simptomi nepažnje, hiperaktivnosti i impulzivnosti trebaju trajati najmanje šest mjeseci u neskladu s razvojnim stupnjem
  • neki simptomi postojali su prije 7. godine života
  • neka oštećenja, kao posljedica simptoma, očituju se u dvije ili više sredina (npr. kućna, školska, radna)
  • moraju postojati jasni dokazi značajnog oštećenja socijalnog, akademskog ili radnog funkcioniranja

Nepažnja

  • ne posvećuju pažnju detaljima ili rade pogreške zbog nemara u školskom uratku poslu ili drugim aktivnostima
  • često imaju teškoće u održavanju pažnje pri obavljanju zadaća ili u igri
  • često se čini da ne slušaju i kad im se direktno obraća
  • često ne prate upute i ne dovršavaju školske uratke, kućne poslove ili dužnosti na radnom mjestu (ne zbog prkosa ili nerazumijevanja)
  • često imaju teškoće s organiziranjem zadataka i aktivnosti
  • često izbjegavaju, ne vole ili odbijaju zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor (školski ili domaći uradak)
  • često gube stvari potrebne za ispunjavanje zadaća ili aktivnosti
  • često ih ometaju vanjski podražaji
  • često zaboravljaju dnevne aktivnosti

Hiperaktivnost

  • često tresu rukama i nogama ili se vrpolje na stolcu
  • ustaju sa stolca u razredu ili negdje drugdje gdje se očekuje da mirno sjede
  • često pretjerano trče ili se penju u situacijama u kojima je to neprikladno
  • često imaju teškoća ako se treba mirno i tiho igrati ili obavljati slobodne aktivnosti
  • često su u pogonu ili kao da ih pokreće motor
  • često pretjerano pričaju

Impulzivnost

  • često istrčavaju s odgovorima prije nego je pitanje dovršeno
  • često imaju problema s čekanjem u redu
  • često prekidaju ili ometaju druge

Temeljem ovih kriterija postoje tri tipa ADHD-a

  • Kombinirani tip (nepažnja, hiperaktivnost-impulzivnost)
  • Predominantno nepažljivi tip
  • Predominantno hiperaktivno-impulzivni tip

Danas se smatra kako 3-5% školske djece ima simptome ADHD-a. To znači da u razredu od 30 učenika jedno ili dva djeteta ima ADHD. Studije pokazuju kako je ADHD učestaliji kod dječaka nego djevojčica.

Popratni simptomi

Popratni simptomi nisu obilježje ADHD-a već se pojavljuju zbog nedovoljnog razumijevanja ili nedovoljno pružene pomoći.

  • Nisko samopouzdanje
  • Depresija
  • Društvena izolacija
  • Dosada
  • Frustracije
  • Strah prema učenju nečeg novog
  • Zlouporaba alkohola ili droge
  • Osjećaj da ne daju svoj maksimum
  • Devijantno ponašanje zbog nagomilanih frustracija

Uzrok ADHD-a

Do danas uzrok ADHD-a je nepoznat. Mnogi roditelji često se pitaju gdje su pogriješili u odgoju, međutim oni nisu uzrok takvoga djetetova ponašanja. Danas se smatra kako je uzrok ADHD-a biološki, a ne razvojni. Studije su pokazale da u 25% slučajeva rođaci onih koji imaju ADHD isto tako imaju ADHD. Stoga, stručnjaci smatraju kako je uzrok ADHD genetsko naslijeđe iako još nije nađen odgovarajući gen koji bi mogao biti uzrok ADHD-a.

Visoka inteligencija maskira problem

Adolescencija može postati problem osobito za djecu s poremećajem pozornosti koja nisu hiperaktivna i često su iznadprosječno inteligentna. Roditelji vjerojatno neće ranije posumnjati na problem i on se otkriva tek u srednjoj školi, kad se propušteno teško može nadoknaditi. Inteligentno dijete može se provlačiti s ocjenama, pa ni u školi neće lako uočiti problem. Također, u vrijeme adolescencije ADHD može biti povezan i s niskim samopoštovanjem, depresijom, pa i poremećajima prehrane.

ADHD je ‘izmišljena bolest’

Znanstveni otac ADHD-a američki dječji i socijalni psihijatar Leon Eisenberg koji je umro 2009. na samrtnoj je postelji rekao da je ADHD pravi primjer izmišljene bolesti.

Eisenberg je velik dio svog živtoa proveo proučavajući ADHD te je za svoja brojna istraživanja o ADHD-u osvojio brojne nagrade. Više od četiri desetljeća ovaj se znanstveni radnik bavio dječjom psihologijom.

‘Istina je da neka djeca teško održavaju koncentraciju i da se brzo zasite svega što rade. Međutim ovo ne mora značiti da su ta djeca bolesna’.

Eisenberg, koji je preminuo 2009. u dobi od 87 godina, slovi za oca ADHD-a, jer je tijekom pedesetih i šezdesetih uvelike pridonio definiciji ovog poremećaja i određivanju terapije za njega.
‘Genetska predispozicija za ADHD je jako preuveličana. Dječji bi psihijatri trebali temeljito utvrditi psihosocijalne uzroke koji su doveli do problematičnog ponašanja’, iznio je.