Velike traume: Zašto se neki oporavljaju bolje od drugih?

Velike traume: Zašto se neki oporavljaju bolje od drugih?

11 djevojčica i pet dječaka u dobi od pet i šest godina, zajedno sa svojim 45-ogodišnjim nastavnikom, ubijeni su u osnovnoj školi Dunblane u Škotskoj 13. ožujka 1996. Mnoga su djeca ozlijeđena, neka teško. Ubojica, Thomas Hamilton, na kraju pokolja ubio je sebe. Ovo je jedna od najgorih zabilježenih tragedija u povijesti Velikoj Britaniji.

20 godina kasnije, neki koji su preživjeli pokolj i očevici ostali su duboko psihološki uplašeni, dok su se drugi, čini se, bolje oporavili. Zbog čega su neki prošli bolje od drugih? Što je omogućilo djeci i odraslima da izdrže učinke potencijalno traumatičnog događaja?

Utjecaji faktora ‘prije traume’ uključuju obiteljsku povijest i društvene okolnosti, dob i spol. Također su važni stupnjevi društvene podrške u životu pojedinca i povijest fizičkog i psihičkog zdravlja, kako individualnog tako i obiteljskog. Općenito, zaštitni faktori su: ako ste stariji muškarac, ili ste u dobroj fizičkoj i psihičkoj kondiciji i iz stabilne obitelji ili veze pune ljubavi, navode psiholozi, piše MedicalXpress.

Sva su ova djeca bila vrlo mlada, no čak i tako, njihove uske obiteljske veze možda su neke i zaštitile do određenog stupnja.

Kada je riječ o traumi samoj, trajanje i ozbiljnost izloženosti su važni. Puno je gore ako ste se ozlijedili ili vidite drugog da se ozlijedi. Također je gore ako je trauma uzrokovana, kao u Dunblaneu, od strane individualca, nego nekog nepredvidivog prirodnog ili tehničkog fenomena, neka djeca mogu imati koristi od toga da ne svjedoče svemu što se dogodilo i možda su zaštićena od gorih aspekata tragičnog događaja.

Izgledi za oporavak od traume

Većina djece i odraslih koji su uključeni u traumatični događa na kraju se dobro oporave. Naravno, svi – gotovo svi – pogođeni su od početka. To je prirodan odgovor. Ljudi se često osjećaju omamljeno, dezorijentirano i ošamućeno, s nametljivim mislima i snovima na događaj. Dječje ponašanje postane, razumljivo, uznemireno. U većini slučajeva simptomi se smanjuju kako dani ili tjedni prolaze. Psiholozi nikad ne preporučuju jedinstvenu terapiju za sve, nego utjehu, podršku, ohrabrenje, možda i edukaciju.

U danima i tjednima nakon bilo kojeg traumatičnog događaja, psiholozi imaju tendenciju iznijeti nešto što se zove ‘Watchful waiting’, pristup medicinskom problemu u kojem je dopušteno da vrijeme odradi svoje prije medicinske intervencije ili terapije. U ovom periodu mogu se izvesti opetovana testiranja.
Gleda se što se događa sa simptomima ljudi, probir upotrebom odgovarajućih psiholoških mjera i tada kreće liječenje pomoću dokazane psihološke terapije, pogodne za dobnu skupinu, utemeljenu na dokazima i iznesenu od strane ljudi koji su obučeni da rade s ovom populacijom.

To je ono što se događa nakon traume, a što često određuje ishod – u događajima kao što su slom obitelji, teška ozlijeda ili smrt člana obitelji, nezaposlenost ili siromaštvo, itd…

Psiholozi smatraju da postoji četiri moguće putanje trauma preživjelih. Mali broj (do 5% ) razvije simptome, no potom se oporave. Između oko 5 % i 10 % ima privremene simptome koji se ne manifestiraju sami po sebi, sve do perioda kada je prošlo nekoliko mjeseci ili godina te između 10 % i 30 % razvije simptome koji ustraju u jednom ili drugom obliku.

U svakom slučaju, simptomi mogu uključivati razmišljanje o neugodnim stvarima, razmišljanje da se izbjegnu takve misli ili pokretači, poteškoće u koncentraciji i spavanju što pak dovodi do nervoze i razdražljivosti. No, najveća populacija – oko polovina – ostaje psihološki netaknuta i relativno nezahvaćena. To se naziva otpornost.

Također postoji i fenomen koji se zove posttraumatični rast. Nakon traume, mnogi ljudi pronađu nov smisao u životu. Nakon što su prevarili smrt, mnogi žive svaki dan kao da im je posljednji, uživajući u sadašnjosti i ne misleći na budućnost. Mnoge žrtve trauma idu prema tome da imaju duboko ispunjen život.

Većina koja se oporavi su naravno sretnici. Zbog intenziteta iskustva i svega drugoga što se događa u njihovim životima, još uvijek nažalost postoje oni kojima ostaje strah za život, unatoč najboljoj dostupnoj terapiji.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.