Što se cigareta tiče…: ‘Pušač sam, no ne pušim’

Neki dan na poslu potegnula se priča o prestanku pušenja. Kolegica – koja ne puši – na sebe gleda kao pušača. Intrigantno, ima smisla, dopustite da objasnim.

Naime, kolegica je prestala pušiti cigarete prije osam godina; prvih pet nije uopće pušila, a posljednje tri godine došla je do faze kada si priušti zapaliti kada joj se baš jako jako hoće, recimo da je to jednom tjedno ili jednom mjesečno. Prije nego je prestala pušila je osam godina.

Sustav nagrađivanja: Kako funkcionira ljudski mozak u odnosu na supstance koje stvaraju ovisnost

Ovisnosti (droga, alkohol, cigarete, opioidni lijekovi) uzrokuju promjene u funkcioniranju mozga koje je veoma teško vratiti. Sustav uključuje nukleus accumbens, klaster živčanih stanica koji leži ispod cerebralne hemisfere u mozgu. Sada, kada čovjek izvede akciju koja zadovolji njegovu potrebu ili ispuni njegove želje (u ovom slučaju povuče dim cigarete), neurotransmiter dopamin otpušta se/oslobađa u nukleus accumbens i proizvede osjećaj ugode. Ono služi kao signal da učinjena akcija promovira ili reprodukciju, izravno ili neizravno, ili opstanak. I to se zove sustav nagrađivanja.
Kada radimo nešto što pruža ovu nagradu/ugodu, mozak bilježi iskustvo, a mi ćemo ga vjerojatno ponoviti.

I u tom grmu leži zec. 

Tu shvaćam zbog čega kolegica koja ne puši na sebe gleda kao na pušača. Iz razloga jer bi i dan danas, nakon osam godina, zapalila cigaretu i češće nego to napravi. I to se sada zove kontrola, odnosno svoga tijela gospodar. Drugim riječima, ona rečenica ružnog predznaka ‘jednom ovisnik, uvijek ovisnik’ dobiva smisao.

Vodim li se kao pušač ako nisam zapalila 4. dana?
Prije nekih tri tjedna na sistematskom pregledu, spec. internist, prije ultrazvuka, popisujući obiteljsku anamnezu upita me pušim li.

Počela sam pušiti sa 18 i do sada nikada nisam pokušavala prestati. Nekoliko pokušaja koji su uglavnom ostali tek na ‘bilo bi dobro kada bih prestala’ ne računam. Nisam od onih koji su poput Marka Twaina prestali pušiti barem stotinu puta.

S vremena na vrijeme, češće no rjeđe, posljednje dvije-tri godine, zbog dinamike na poslu i privatnih izazova, cigarete sam pojačala pa je bilo dana kada bi u dim otišla i više no jedna kutija. Tih bi se dana uistinu gadila sama sebi. Kako više cigareta sa sobom najčešće vuče i manje zdravu prehranu, nikotinsku sam osvetu najviše primjećivala na svojoj koži. Najviše od svega očajavala sam zbog tena koji bi u najgorim danima, još ako je noć bila besana, bio žut, siv, neravan i proširenih pora. Koliko sam željela nepušački ten, toliko sam krenula razmišljati jesmo li uistinu ono što jedemo, odnosno opisuje li nas i pušenje.
Vratimo se u ordinaciju.
Govorim internistu da sam prestala pušiti prije 4. dana i sama ne vjerujući u to što govorim. Nisam mu odgovorila odrešito, odlučno ne pušim, nego s prestala sam prije 4 dana kao da i sebi i njemu ostavljam manevarski prostor da možda eto i popustim i neka se samo eventualno uzme u obzir da sam tek prestala…
Poznavajući se, punim plućima guštajući u cigareti, nikada nisam na pušenje gledala na nešto što šteti, osim možda tenu, jer sam tu štetu vidjela odmah. Odnosno, uvjerila sam se da je veća prednost i da više dobivam ako uživam u cigareti, nego šteta koju cigareta izaziva u organizmu.

No, prije mjesec-dva ipak sam odlučila povesti malčice brige o svom zdravlju, kada me već tako dobro, u manjoj ili većoj mjeri služilo punih 37 godina. Zbog subkliničke hipotireoze i sumnje na Hashimotov sindrom, ništa pretjerano i tek za početak, onako ovlaš, uvodim raznovrsniju prehranu i prestajem pušiti.

Kvitala, a na poslu nikada više posla.
Posljednje studije pokazuju da je hladna groznica najbolji način za prestanak pušenja. Odnosno, ljudi koji prestanu naglo pušiti imaju više izgleda da se dugoročno neće vratiti cigareti od onih koji su se odvikavali flasterima ili nikotinskim kaugumama. Ovo je metoda koju i ja jedino priznajem. Prva dva dana odnosno zadnja dva dana pušenja, ovisi o perspektivi, zapalila sam četiri cigarete. Nisam donosila velike odluke niti landmark dane. Bio je utorak, imala sam posla preko glave, bila sam zatrpana i veoma, veoma nervozna, a kada sam shvatila da ne pušim bilo je već kasno da promijenim odluku. No, nekako uvrnuto, dobro sam se osjećala što mi je teže nego bi moglo biti.

Najbolje vrijeme za prestanak pušenja.

Kada bih ranije, u nekim optimističnim razmišljanjima zamišljala koje bi vrijeme bilo eventualno najbolje da prestanem pušiti, uvijek sam nekako, po defaultu uzimala u obzir neki ‘rileks’ period, period kada bi bila smirena i kada je neka frka iza mene, kada ću okrenuti neku novu stranicu, u smislu: svečano odlučujem da ću zajedno s tim i tim prestati i pušiti. Možda sam razmatrala i godišnji kao opciju ili neki ponedjeljak… svakako ne vikend. No to se nije dogodilo.

Evo i zašto možda.

Prvo. Kada sam si davala vremena da frka prođe, potajno sam se nadala da će odmah doći nova (frka) kada ću opet jednostavno morati pušiti, jer u frci se puši.
Drugo. Cigaretu sam, kao većina, povezivala s relaksacijom i ugodom, stoga razmišljanje u pravcu da odlučim prestati baš kada sam u stanju opuštanja nije u praksi držalo vodu.

Treće. Nikada nisam uistinu željela prestati i uvijek sam držala figu u džepu.

Mjesec dana kasnije…

…i dalje, prva stvar ujutro mi je ispijanje crne kave, iako sam, prije tek mjesec dana na jutarnju kavu i cigarete gledala kao na prst i nokat. Bilo je dana kada sam ujutro teško podnosila kada bih shvatila da u kući ili nemam kave, a imam cigareta ili vice versa.

Refuli

Na trenutke mi neopisivo dođe da zapalim. U tim trenucima teško odolijevam mirisu zapaljene cigarete. No čekam da prođe. Prije mjesec dana ovi su se trenuci ponavljali češće kroz dan i po minutaži su trajali dulje, no sada su se prorijedili i prisilnu misao sve lakše izbacim iz glave.

Danas, nakon što ovo napišem, u ugodnom društvu možda i zapalim jednu cigaretu. I iako je prošlo tek mjesec dana i iako se stvari u odnosu na to kako na cigarete gledam vjerojatno budu mijenjale kako će vrijeme odmicati, shvaćam da ću uvijek biti pušač koji će svoju ovisnost, u većoj ili manjoj mjeri, ubuduće tek držati pod kontrolom.

Nade polažem da ta kontrola jednom više neće biti živa borba o kojoj često razmišljam, nego rutina i da će cigareta tek možda živjeti u mojim snovima. Bilanca je matematički kristalno jasna: ten mi se očistio, valjda mogu spasiti i druge organe, ne trošim dnevno 25 kuna na cigarete i ono najveće zadovoljstvo  – spoznaja da ja to ipak mogu.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.